Nevidljivi Osjecaj
Vec minutama gledam u bijelo pred sobom. Samo mala crna crta jos uvijek treperi pred ocima mojim, daje znak da me ceka. Ceka slovo, rijec, osjecaj koji upravo isnosim na papir. Ceka da joj dusu otvorim, svakom recenicom popunim prazninu koju i ona osjeca.
I tako cekajuci kako da osjecaj pretvorim u rijec, shvatim da zaista ne osjecam nista. Hladnim prstima kroz koje se pitam da li danas tece ista krv, pisem rijeci koje za mene ne znace nista. Zasto izrazavati ono sto je prazno? Nekad i praznina svoju tajnu krije. Kao pustinjski pjesak koji svakim zrnom cini cijelinu dok joj vjetar tiho sapuce najljepse pjesme. Tako i moja tisina izrazava nesto sasvim posebno, barem za mene. To je mir. To je onaj balans za koji se svi borimo da postignemo kad jednostavno svaka kockicka svoje mjesto nadje. Kad se svaka cigla nase dugo gradjenog mira napokon sastavi u cijelinu. Samo sada mnogo jaca i mudrija nego prije.
Zastanem i primjetim tisinu koja me opkolila. Primjetim svaku zraku sunca koja cini sjene po meni, po sobi. Negdje iz daljine zapazim pticiji cvrkut, tako histerican, ujedno fantastican, tako divan. Primjetim da se na mom licu izazvao osmijeh. Osmijeh raste a dusu mi puni neki nevidljiv osjecaj. Shvatim da zaista tako malo covjeku za srecu treba. Shvatim da sreca nije ono prolazno, ono sto se iznenada desilo pa nestalo. Sreca je konstantna. Samo je ne cijenimo pa se u stotom dijelu sekunde ucini kao da je nema, da nam je okrenula ledja. Ona je tu i ja je osjetim. Shvatim da volim, cijelim svojim bicem. Da cu voljeti dok zivim i disem. Da cu se smijati, jer upravo moj osmijeh cini mene, cini ono sto jesam; SRETNA.
Pa se pitam, da li cak i najiskreniji osjecaj moze da vara?
to napokon nesto i ja razumjem :)
Bio bi red, ne cita mene neko iz RS svaki dan :P
jo tack bara bra, a ti:)
Krasno! Prelijepo pises..
A jönköping je divan grad, svaki put se zaljubim u taj grad haha :)
jo jag vet, men det är skit svårt att sluta bry sig om personer man känt i evigheter (det känns som evigheter iaf). Jag trodde människor kände mer empati eller ens kom ihåg vem som ställde upp för de i kris-tider. Jag hatar ingen och inget (min mamma har alltid sagt da se nevalja mrzit) men jag är nära på att hata cetnike och folk som kommer fram och ska krama en medan de o andra sidan inte ens bryr sig om en men när de behöver någon är det inte svårt att ropa efter hjälp a ja budala svaki put trcim. och det värsta är när någon säger: jag finns här för dig, själva meningen har alla spottat på, där ligger ingen betydelse i den meningen längre i mina ögon.
Och Lejla du har en gåva, att skriva. Izkorisit je
Min syster är kung på att skriva!
