Amor Vincit Omnia

Sjetim se rado proslosti, one koja mene danas cini onim sto jesam i u ono u sto vjerujem. Iako neki suvise crni trenutci naviru u moje sjecanje cak i njima se nasmijem jer i oni cine dio mene. To je onaj dio u koji nikada niko zavirio nije, dio kojeg niko razumjeti nebi mogao.. onaj dio mene protiv kojeg vodim sopstveni rat. Rat u kojem sam ja glavni borac u kojem cu da trajem dok postojim, rat za koji niko i nikada cuti ni saznati nece. Jer cemu da otvaram svoju dusu nekome kad ovaj rat razumijem samo ja, cemu pokusaj razumjevanja necega sto je vec unaprijed osudjeno da propadne. Ali, ne odustajem u borbi jednako jaka i pri sebi. Tako okrenem misli na vremena kada pamet bas i nije bila prisutna. Na one godine, kada je sve bilo tako jednostavno i bez briga. Sjetim se dana koji su u mom srcu ostavile dozivotni trag. Jer jedini lijek protiv borbe u mom sopstvenom ratu jeste ljubav.

Mnoge ljubavi budu pa prodju ali se za sigurno dvije pamte. Pamti se prva ljubav, prvi poljubac i prva suza koju pustis za nekim kada te srce po prvi puta iz te iste ljubavi zaboli. Ta gorka bol koja te pojede iznutra, dok osjecas kako se cijeli tvoj svijet lagano rusi. Pocinjes da sumnjas u svaki osjecaj, u svaki trenutak jer je nesto sto jenesto sto je bilo tvoj cijeli svijet za tren sruseno kao da nikada ni postojalo nije. Gubis se.. gubis vjeru.. tones..

Tragas u sebi za odgovorima u svemu zeleci da nadjes krivca. Jer znas dobro da ne postoji zlocin bez pocinioca. Svaki izgubljeni san, svaku od srca voljenoj osobi prosaputanu rijec u najvecim trenutcima ljubavi izgovorene, sada gorko gutas.. a suzama zalivas. Gubis se izmedju proslosti i sadasnjosti cija je okrutna sudbina izabrala bas tebe za zrtvu. Tako usamljen i zatvoren u svom malom svijetu pocinjes da mislis kako nikada nisi bio voljen i nikada vise voljeti neces moci. Usponi i padovi koji slijede te jacaju a da ni sam svjestan nisi. Prije ili kasnije kada srce odredi da je spremno skroz neocekivano dolazi dan kada ce neki moguci prolaznik za uvijek promijeniti sve.

Jer iako ne vjerujes u sudbinu ona je stalno prisutna. Naci ce te u trenu kada najmanje budes spreman na to. Lagano ce ti opkoliti misli u treptaj oka, zelices da pobjegnes iz straha da tvoje srce ovog puta nece prezivjeti udarac razocarenja, ljubomore i izgubljenih snova, ali ne znas kako, ne znas gdje.. Tek kada bude kasno kad sudbina vec zagrize tvoju dusu shvatices da ljubav nije ono sto biramo vec ono sto nam se jednostavno desi, sto bira nas. Prosla razocarenja su te okamenila, spreman si cak i da povrijedis kako tvoje srce vise krvarilo nebi. Napokon kad se osjecas ponovo jak i dovoljno slobodan sudbina preokrene sve. Cudno je to kako smo u ljubavi i nevolji jednaki. Birati neces a bices izabran od one iste sudbine koja ce ti pokucati na vrata a da je ne cujes niti osjetis. Bez dozvole, uci ce ne primjetno u tvoj svijet..

Ocaran osjecajem da si ponovo medju zivima zapocinjes novu borbu, jer vrlo dobro znas da vec kasno bude kad srce otvoris, kad ti neko pod kozu udje. Uz dodir ruke zadrhtis, ponekad se unazad povuces dok jednako zracis hladnocom oko sebe, pogledom ravnodusnosti. Odjednom taj pogled se mijenja. Jer u tvom zivotu nakon svega postoji neko ko ne dozvoljava tvom srcu da krvari, neko ciji pogled u tebe brise sve brige svijeta. Iz tvojih ociju viri radost, viri toplota.. Na kamenom licu, usnama koje ponovo od srca ljube, se nalazi osmijeh blag. Otkucaj srca stisati ne mozes, cini ti se da ga cijela planeta cuje i kao da napokon osjetis da tvojim venama opet krv tece. Tek kad se druga ljubav desi shvatis sta znaci iskreno voljeti, kada se srce protiv svoje volje preda. Ovaj dio mog zivota si obiljezio ti. Bez duse, bez srca vodjena kud me zivot vodi, naletim na suprotnost mojih principa koja mi je pomogla da ponovo sagradim zid moje egzistencije.